četvrtak, veljače 08, 2018
Jedan očuh, koji je želio ostati anoniman, ispričao je kako je podržavao svoju novu partnerku i kćerku iz prethodnog braka… ali kad je došao dan vjenčanja kćerke, stvari su pošle po zlu.
Moja pokćerka se udaje 3.novembra. Planiranje vjenčanja je oduzelo većinu njenog i život njene majke (kažem njene majke jer nismo vjenčani, mada smo zajedno živjeli godinama) tokom prošlih šest mjeseci, počinje on svoju priču.
Ispričao je kako je platio njeno školovanje dok nije diplomirala prošlog decembra – a uprkos tome što je bio državni fakultet, ipak se plaćalo po 40 hiljada dolara. Kaže da nije zaposlena i da je živjela sa njima tokom njenog fakultetskog obrazovanja. Kupio joj je i auto da može odlaziti na fakultet.
S vremena na vrijeme, u njenom životu bi se pojavio njen pravi otac, a ona bi mu se stalno ulizivala. Iako nije ni centa uložio u njeno obrazovanje, niti je plaćao alimentaciju, i dalje ga voli i želi ga u svom životu. Ostaje dovoljno dugo da joj slomi srce kad ne dođe u grad ili prekrši dato obećanje.
Za vjenčanje je planirano najviše 250 ljudi. Dao sam im listu 20 ljudi za koje sam želio da ih pozove, jer sam ipak za sve plaćao. Rekli su mi da nema problema i da će se pobrinuti za to. Vjerovao sam im na riječ. U subotu sam vidio jednog od svojih prijatelja sa te liste i pitao dolazi li na vjenčanje, ali on je rekao da nije pozvan. Rekao je da je dobio obaviještenje, ali ne i pozivnicu. Pokazao mi je. I bila je to samo najava, a moje ime nije bilo na tom papiru. Pisalo je ime njenog oca i ime njene majke, ali ne i moje.
Zbog toga sam se uveliko posvađao sa njenom majkom, a mojom djevojkom, kad sam otkrio da nijednog mog prijatelja nisu pozvali na vjenčanje. Bio sam ljutit, a djevojka mi je samo odgovorila da ću možda moći pozvati neke ljude ako neki otkažu. To mi je bio šamar u lice!
Jučer smo imali nedjeljnu večeru sa porodicom budućeg zeta, a iznenadni gost bio je “pravi otac”. Na toj večeri, moja pokćerka najavila je da će njen “pravi otac” moći doći na vjenčanje i da će je moći otpratiti do oltara.
Mislim da nikad nisam bio tako ljut i osjećao se tako nepoštovano. Tresao sam se. Uzeo sam par sekundi da se saberem, jer nisam bio siguran hoću li zaplakati ili početi udarati ili oboje.
Jednom kad sam bio siguran da mogu pričati, ustao sam i rekao da ću napraviti zdravicu. Ne sjećam se tačno šta sam rekao, ali otprilike je to zvučalo ovako:
‘Želio bih nazdraviti. Bilo mi je veliko zadovoljstvo biti dijelom ove porodice posljednih 10 godina. U ovom trenutku, osjećam se kao da dugujem zahvalnost mladenci i mladoženji jer su mi otvorili oči i ukazali na nešto jako važno. Pokazali su mi da moja pozicija u ovoj porodici nije onakva kakva sam prije mislio da je bila. Iako sam se nekad smatrao glavom porodice, poštovanim i koga su pitali za pomoć u vremenima kad im je to trebalo, čini se da umjesto toga, imam status bankomata, dobar za prihode, ali ni za šta drugo. Budući da sam zamijenjen na mjestu domaćina, i na pozivnicama i na ceremoniji, svoje finansijske dužnosti ostavljam nasljedniku – pravom tati. Pa, čestitam sretnom paru i putu koji su odabrali!’
Trebao sam dati 40-50 hiljada za vjenčanje na koje nikog ne mogu pozvati, nisam dio tog vjenčanja – bilo mi je dosta! Prebacio sam novac sa zajedničkog računa sinoć (nije zaposlena otkako se uselila sa mnom), rekao je on.
Mislite li da je bio u pravu – ili je trebao platiti vjenčanje?
